Zašto ljudi ostaju u životima koji nisu njihovi

Postoji nešto što često viđam u radu sa ljudima. Ljudi ne lažu samo druge. Najčešće lažu sebe. Ne rade to zato što su loši ili neiskreni. Rade to zato što je istina ponekad zastrašujuća.

Istina može da znači da odnos u kome smo više ne funkcioniše. Da posao koji radimo nema veze sa onim ko smo zapravo. Da prijateljstvo koje održavamo postoji više iz navike nego iz stvarne bliskosti.

A kada se pojavi takva istina, odmah se pojavi i strah. Strah od odbacivanja. Strah od samoće. Strah od toga šta će drugi reći.

Zato mnogi ljudi biraju da ostanu. Ostaju u odnosima koji su prazni. U saradnjama koje ih iscrpljuju. U životima koji spolja izgledaju stabilno, ali iznutra nemaju mnogo života.

I da bi to mogli da izdrže, ljudi razvijaju razne strategije. Neki se disociraju – kao da nisu potpuno prisutni u sopstvenom životu. Neki se anesteziraju stalnim aktivnostima. Neki se „venčaju“ za posao, projekte, obaveze i stalnu zauzetost.

Sve to ima jednu funkciju: da ne moramo da stanemo i stvarno pogledamo svoj život. Jer kada stanemo, možda ćemo morati da priznamo nešto važno. Da nismo srećni. Da nešto u našem životu nije naše. Da živimo više po očekivanjima nego po sopstvenom osećaju.

Problem je što telo i psiha imaju svoje granice. Kada dugo živimo u raskoraku sa sobom, to se negde pojavi. Kao hronični stres. Kao iscrpljenost. Kao anksioznost. Kao razne psihosomatske tegobe.

Telo često kaže ono što mi nismo hteli da čujemo. Zato je jedno od najvažnijih pitanja koje čovek može sebi da postavi vrlo jednostavno: Da li živim život koji je zaista moj? Do tog odgovora ne dolazi se analizom bez kraja. Nekada je potrebno nešto drugo – iskustvo prisutnosti. Tu dolazi ono čime se danas bavim i što je i moj lični razvojni put: TOP – tehnike ili terapija orijentisana na prisutnost po metodi Patrika Balinta. TOP ne polazi od ideje da moramo beskonačno da analiziramo prošlost. Radimo sa onim što je živo sada. Sa onim što osećamo dok pričamo o nekom odnosu. Sa onim što se pojavi u telu kada izgovorimo nešto važno. Sa trenutkom kada čovek prvi put jasno čuje sebe.

U tom prostoru često se desi nešto vrlo jednostavno, a duboko: čovek prestane da se skriva od sebe. Ne zato što ga neko tera na to. Nego zato što se prvi put oseća dovoljno sigurno da bude iskren. A kada se pojavi ta vrsta iskrenosti, počinju i promene. Nekada su male. Nekada su velike. Ali gotovo uvek vode ka istoj stvari – većoj usklađenosti sa sobom.

Za mene je TOP više od metode rada sa ljudima. To je i moj put razvoja. Put na kome i sama učim da budem prisutnija, iskrenija i slobodnija u odnosu prema sopstvenom životu. Zato verujem u ovaj rad. Ne zato što obećava brza rešenja. Već zato što otvara prostor da čovek polako vrati kontakt sa sobom.

A kada se taj kontakt vrati, često se dogodi nešto veoma jednostavno: život počne da izgleda više kao naš. Ako osećate da je došlo vreme da zastanete i pogledate svoj život malo iskrenije, TOP edukacija može biti jedno od mesta gde taj proces može da počne. Jer ponekad je sve što nam treba – prostor u kome možemo biti stvarno prisutni.

👉 Saznaj više

Autor: Ljiljana Dragojlović